Poštovani,najprije hvala što ste za razliku od mnogih drugih zastupnika odvojili vrijeme i odgovorili na pitanje. Nakon što sam pročitao vaš odgovor od 24.03.2026.g. na moje pitanje koje se odnosi na analizu utjecaja predmetne izmjene zakona na borbenu spremnost OS BiH da izvrše svoj ključni zadatak-odbrana suvereniteta, teritorijalnog integriteta i političke nezavisnosti države Bosne i Hercegovine od 20.03.2026.g. cijenim da rađena analiza nije sveobuhvatna i temeljna u smislu da nije cijenila uzajamni odnos razmatranih faktora. Poznato jeste da pojedine članice NATO saveza imaju više starosne granice za vojnike ali mislim da upravo zbog toga mogu prihvatiti taj rizik, Bosna nije, niti je u dugoročnoj perspektivi realno očekivati članstvo iste u najvećem i najjačem vojno-odbrambenom savezu viđenom u historiji čovječanstva. Bez da se pomno razmotre specifičnosti države a u konkretnom slučaju stepen postignute unutrašnje stabilnosti i nastajućih trendova, pristup “kod ‘X’ funkcioniše zašto ne bi i kod nas” je krajnje površan ako ne i naivan. Dalje, iako, posebno gledano okom lica koje nema vojnog iskustva i prilikom izvršenja rutinskih zadataka podrške garnizonu, se čini da je terenski performans podoficira i vojnika sličan, postoje bitne razlike koje ova dva korpusa odvajaju gotovo u potpunosti te se ne smiju zanemariti. Podoficiri su vođe koje posjeduju poseban skup znanja i vještina te čine produžetak lanca komandovanje i kontrole do nivoa tima. Skup znanja i vještina koje treba da posjeduje jedan podoficir za razliku od vojnika je znatno obimniji i različitiji pa samim tim i potrebni resursi za postizanje istog. Podoficir posjeduje znanje koje stiče kroz podoficirsko institucionalno obrazovanje, različite sposobnosti i iskustvo koje stiče kroz operativnu obuku i dugogodišnji rad u jedinicama te je kao takav upravo on (podoficir) element koji osigurava kontinuitet institucionalnog znanja u vojnoj organizaciji.Za razliku od podoficira spektar znanja i vještina koji se zahtjevaju od vojnika je značajno uži i specifičniji tako da i postizanje traženog nivoa obučenosti zahtjeva značajno manje ulaganje resursa između kojih bi posebno izdvojio vrijeme. U daljem tekstu ću navesti nekoliko fizičkih i kognitivnih sposobnosti vojnika ključnih za njegov očekivani performans prema propisanom standardu a koje prirodno slabe sa godinama starosti: Fizičke sposobnosti: Snaga mišića, Izdržljivost, Brzina i agilnost, Fleksibilnost i pokretljivost, Vrijeme reakcije, Refleksi, Vid, Sluh, Oporavak, Otpornost na stres i umor; Kognitivne sposobnosti: Brzina obrade informacija, Kratkoročna memorija, Multitasking.Još jedan element koji očito nije uzet u obzir prilikom poređenja neuporedivog (podoficir-vojnik) jeste zastupljenost istih u ukupnom brojnom stanju. Podoficiri kao ključni nosioci i prenosioci znanja, vještina i iskustva u vojnim formacijama čine oko 30% personala i oni ostaju u službi do 55 godina starosti, produženjem starosne granice za vojnike do 50 godina starosti u vojnim formacijama bi se zastupljenost personala sa prirodno umanjenim sposobnostima za izvršenje zadataka popela na 80%. Držanje brojnog stanja na 'popularnom’ nivou raznim administrativnim radnjama, u koje spada i ova izmjena zakona, ni na koji način ne održava stvarnu borbenu spremnost, naprotiv, ista negativno utječe na dostizanje i održavanje željenog standarda kako obučenosti tako i profesionalizma pripadnika OS BiH. Dizanje starosne granice vojnika suštinski neće smanjiti odliv personala (oni koji vojnu službu vide kao zaposlenje svakako odlaze kada nađu bolje zaposlenje a isti čine jedan značajan procenat onih koji odlaze). Već obučen personal će se zadržati duže u službu ali sa umanjenom sposobnošću izvršenja očekivanih zadataka i opet bez konačno rješenog statusa, i na kraju ali nimalo manje važno, borbena spremnost neće biti očuvana nego nezanemarivo umanjena. Dok je nepoznato kako bi dizanje starosne granice za vojnike pozitivno utjecalo na racionalizaciju upravljanja ljudskim resursima.U cilju rješavanja problema popunjenosti OS BiH mnogo efikasnije učinke bi imalo poduzimanje mjera i radnji koje bi poboljšale uslove života i rada u OS BiH kao i povećanje primanja vojnika, te razvoj i pokretanje programa koji bi omogućili istima bolje pozicioniranje na tržištu rada u civilnom sektoru po završetku službe. Danas popularne i nedovoljno promišljene korektivne mjere nerijetko su, dugoročno gledano, dale nepopularne i loše rezultate bez mogućnosti ispravke istih.Hvala
